Isplativost ili ne?
Danas prečesto čujemo tu hladnu rečenicu: “Ne isplati se.” Govorimo to dok gledamo svoja polja, koja polako prestaju biti oranice. Mnoge od njih više nisu ni zelene livade, nego su zarasle u korov, draču i gustu šikaru. Ali ja se pitam – kako se to ljubav prema djedovini može mjeriti matematikom?
Kako možemo unaprijed znati koliki će nam biti prinos, kad vrijednost onoga što posadimo vlastitim rukama nadilazi svaku cijenu u trgovini? Mi danas kupujemo “eko” hranu zapakiranu u plastiku, a zaboravljamo miris i snagu zemlje iz koje smo potekli.
Sjetite se samo onih dana kada smo kao djeca, čim bi školsko zvono odjeknulo, trčali ravno u polje. Nismo išli kući pred ekrane, nego tamo gdje su naši roditelji već naveliko radili. Čekali bi nas s osmijehom i hranom koju bismo podijelili svi zajedno. Sjesti na ledinu, na onaj uski mrginj uz rub njive, i pojesti komad kruha dok proljetno sunce grije lice – to je sreća koja se ne može kupiti. Tko to nije probao, tko nije osjetio miris svježe uzorane zemlje pomiješan s mirisom domaće užine, taj zapravo ne zna što su prave čari proljeća.
Zemlja nije samo posao, ona je naša starina. Rad na njoj nije samo muka; to je najbolje razgibavanje, bolje od svakog trčanja, teretane ili joge. To je vrijeme kada se tijelo umori, ali se duša odmori.
Ja i danas volim izaći na svoju parcelu i malo raditi, bez obzira na to što će netko reći o isplativosti. Tamo, uz među, čovjek uvijek sretne ljude – i one radoznale i one dobronamjerne. Nećete vjerovati koliko se lijepih i dubokih tema otvori u običnom razgovoru dok se u ruci drži motika.
Čuvajmo ono što su nam djedovi ostavili. Ne zbog novca, nego zbog onog djeteta u nama koje još uvijek pamti put do njive i onaj poseban miris objeda na travi.
autor:Žarko Lasić
odjek.media
